Po definiciji, očekivanje je opće vjerovanje u klinički ishod rehabilitacije. Imaju ga pacijenti, imaju ga i terapeuti.
Zato je vrlo važno u samom startu i kroz rehabilitacijski proces “sinkronizirati” očekivanja i ukloniti kriva uvjerenja, jer ona često utječu na ishod rehabilitacijskog procesa.
Navodimo niz kategorija očekivanja i uvjerenja s kojima smo se mi, a vjerujemo i veliki broj naših kolega susretali:
Mi ne popravljamo, ljudi nisu strojevi. Naša je zadaća voditi osobe kroz proces rehabilitacije tako što ih educiramo o njihovu stanju/boli, planiramo i programiramo rehabilitacijski proces, motiviramo i mijenjamo krivo steknuta uvjerenja, a na osobi koja nam se obrati je ostatak posla. Rehabilitacija je u proces u kojem je “više često manje” , koji zahtjeva vrijeme, motivaciju, disciplinu i strpljenje pacijenta!
Često se pacijenti/klijenti tijekom rehabilitacije, nakon početnog poboljšanja stanja, razočaraju kad se bol ponovno pojavi. To je sasvim normalna pojava, jer potičemo ljude da budu aktivni i da povećavaju trenažna opterećenja, što može rezultirati kratkotrajnom pojavom boli uslijed adaptacije.
Pozitivni učinci masaže i ostalih pasivnih terapija dokazani su brojnim znanstvenim studijama, a i kliničko iskustvo govori u prilog tome da imaju svoje mjesto u procesu rehabilitacije. Ipak, učinci takvih vrsta terapija su kratkoročni ili srednjeročni i oslanjati se samo na njih neće dati željene dugotrajne efekte. Njih ćete postići vlastitim angažmanom, odnosno različitim oblicima tjelovježbe – treningom mišićne snage, izdržljivosti, aerobnim treninzima….
Radiološka dijagnostika (MR, RTG, CT..) pokazuje stanje naših unutarnjih struktura (kosti, mišića, tetiva, ligamenata, živaca…). Tako nam primjerice RTG ili MR kod trauma ili aktunih bolova može ukazati na uzrok boli. No kada govorimo o dugotrajnim bolovima, tu je vrlo teško donositi zaključke bez uvida u FUNKCIONALNO stanje osobe. Kada tome pridodamo da veliki broj ljudi koji ne osjećaju nikakvu vrstu boli ima određene promjene na radiološkim snimkama, onda je zaključivati na temelju nalaza praktički nemoguća misija.
Dnevno se susrećemo s ljudima koji zbog zauzetosti i stresa žive s bolovima, a ne izdvajaju vrijeme za sebe i svoje zdravlje s uvijek istim opravdanjima. S druge strane, zdravstveni djelatnici u primarnoj zdravstvenoj skrbi ne educiraju pacijente te promoviraju liječenje bolova mišićno-koštanog sustava medikamentima, nerijetko zabranjujući tjelesnu aktivnost. Tablete, injekcije, flasteri za bol – sve su to supstance koje mijenjaju komunikaciju između mjesta boli i mozga te na taj način djeluju na smanjenje percepcije boli. Sve navedene supstance s vremenom će sve manje “pomagati”.
Jedna od dokazano dugotrajno učinkovitih terapija za bolove mišićno-koštanog sustava je tjelesna atkivnost, tjelovježba i promjena načina života osobe s bolnim stanjem.
Gdje počinje rehabilitacija bolnih stanja i rad s ljudskim tijelom, tu prestaje logika koju poznajete. Bol je multifaktorijalna pojava koju je nemoguće objasniti jednom varijablom. Svatko tko vam obećaje brza riješenja, daje garanciju da ćete riješiti svoj problem samo ako se podvrgnete operativnom zahvatu ili radite po jedinstvenoj metodi rehabilitacije, taj je u najmanju ruku hrabar. Ljudsko je tijelo izuzetno kompleksan splet niza sustava koji funkcioniraju kao cjelina i sklono je adaptaciji. No bilo kakvo odstupanje u jednom od tih sustava može uzrokovati problem.